Jedan od mnogih problema sirotog srednjeg deteta ogleda se i u njegovom prirodnom stanju uskraćenosti, večitog merenja, poređenja i nijeferovanja.
Treba videti izbezumljenje u koje moje siroto srednje dete upadne kad u prodavnici čuje reči: svako nek odabere po nešto. Iskusno, ustremljuje se obično ka rafu sa specijalnim ponudama pošto tamo prodaju one čokoladice što ih slepe po dve-tri selotejpom. Jer se to računa kao jedno. A ona uzela tri.
Pitala me je pre neko veče zabrinuto da li Bog računa kao pravu molitvu sve što ona u svojoj glavi lupi da bi želela. Jer ako računa, ona bi da poništi neke budalaštine koje je poželela. Razume se, da ne troši kredit za nešto važno. Brine je još jedno teološko pitanje. Ako nekad misli na nekoliko jezika i u tom se mišljenju obraća Bogu, da li se on ljuti ako joj nešto izleti, primerice, na nemačkom.
I na sve te njene bogotražiteljske muke dođe joj još i 31. oktobar. U školi uči o keltskim običajima od kojih se ledi krv, po ekranima joj veselo skakuću bundeve, drugarice je zovu na korinđanje, srpske drugarice je obaveštavaju da su im mame na fejzbuku čitale da je to hvatanje u kolo s nečastivim lično. Mislim, haos.
Kao da to sve nije dovoljno jednoj napaćenoj dušici koja samo ne želi da nešto propusti ili da joj bude zakinuto, krene u korinđanje po švajcarskom selu. Otvorilo im je par ljudi. Dalo par bombona. Da podele njih četiri. Neka bakica im reče da uđu i zatvore vrata da pronađe kisele crve, delujući onako, božemeprosti ko da ni sama nije daleko od tih crva, pa mi se dete izbezumilo već videvši sebe u novom nastavku Noći veštica. Ali, kaže, bilo im je lepo, njoj i drugaricama. I nešto ne verujem da joj se Bog ljutio što mu se možda povremeno obraćala na nemačkom ili što je korinđala o Svetom Luki. Ali ovi kukavci što dele dve bombone na četvoro dece, možda će s njim imati ozbiljniji razgovor.
