Prošle subote prilegnem ja malo posle ručka i ko svaki savestan roditelj isteram decu napolje da se igraju jer ekrani su štetni za mozak. Pokajem se naravno u prvih petnaestak minuta najslađe dremke kud sam baš danas morala da im se brinem za sinapse i kud nisam lepo podelila džojstike i Bog da me vidi. Treba nam kesa! Treba nam još jedna! Je l’ možemo do školskog?
Nema ih jedno sat vremena. Vraćaju se. S kesama. Išli su da skupljaju đubre. Čuli su od Grete, eno i kornjače umiru i nije istina ono što sam im rekla da će videti 22. vek jer sad je već sigurno da niko neće videti ni 2051. I kako izgleda kad spasavaš planetu od smeća u malom ortodoksnom švajcarskom selu? Nikako. Skupiš pet papirića u radijusu od 3km. Izeš poso.